.jpg)
„Fest je dokazano pravo mesto“
Znanac ovdašnje publike reditelj Vinko Brešan našao se ove godine u sudijskoj stolici 51. FEST-a.
O FEST-u i žiriranju, filmskoj publici na našim prostorima, kinematografskoj produkciji u regionu, ali i još po nečemu ćaskali smo za sajt FEST-a sa ovim hroničarem apsurda hrvatske kinematografije.
Sa obzirom na Vaš službeni CV, ali i glumačko iskustvo koje je deo Vašeg životopisa, stiče se utisak da ste prava osoba za ovogodišnji žiri Glavnog takmičarskog programa FEST-a? Slažete li se sa ovom ocenom ovdašnje publike?
- Nemam pojma. Cijeli svoj život imam dojam da sam kriva osoba na, uglavnom, pravom mjestu. Odnosno, da imam više sreće nego pameti. Ali, kako imam dosta godina i iskustva prestao sam sebi postavljati takva pitanja. FEST je, već odavno dokazano, pravo mjesto. Da li sam ja prava ili kriva osoba da budem dio žirija Glavnog takmičarskog programa, to sude drugi.
Simili ste tri filma poslednjih godina u koprodukciji sa Srbijom. Da li da Vas smatramo stranim i domaćim predstavnikom u FEST-ovom žiriju?
- To je delikatno pitanje. Naime, istina je kako su moja posljednja tri filma ujedno i srpski filmovi. Ja sam čak s filmom „Koja je ovo država“ pobijedio na SOFEST-u koji je srpski nacionalni festival. To je bilo prvi put da je jedna manjinska koprodukcija pobijedila na SOFEST-u. Ali, nisam siguran da je pametno postavljati ovo pitanje, odnosno predstavljati mene kao domaćeg predstavnika u žiriju, jer ako sam ja domaći predstavnik u žiriju onda zapravo postavljamo pitanje međunarodnog karaktera žirija. Zato razmislite dobro kako ćete me svrstati.
Radeći svoje filmove, stekli ste nagrade i na ovdašnjim filmskim festivalima, dok Vas sa druge strane, s pravom smatraju, najgledanijim hrvatskim rediteljem. Kako Vi pozicionirate kinematografsku produkciju u regionu?,
- Ja vidim čitav niz mladih ljudi u regiji koji stvaraju divne i uzbudljive filmove. U tim filmovima i u talentu tih mladih ljudi beskrajno uživam. Ali, ja sam pomalo staromodan tip. Meni kao autoru filmova su festivali, i domaći i međunarodni, uvijek bili jako važni, ali su mi bili važni kao alat pomoću kojega na kraju film u kino dvoranama dolazi do publike. Jer cilj je, cijeloj mojoj generaciji, oduvijek bilo kino. Danas su velikom broju autora festivali krajnji cilj. To raslojavanje tzv. „festivalskih“ filmova i filmova koji igraju u kinima je proces koji mi se ne sviđa. Mislim da svakom filmu cilj treba biti kino. S druge strane svjedok sam smanjivanja sredstava koje se odvajaju za kinematografiju, a bitnog povećavanja sredstava koje se ulažu u TV serije. Ne samo u regiji već i u cijelom svijetu. S obzirom da danas TV serije imaju visoku umjetničku kvalitetu prirodno je da se mnogi autori u velikoj mjeri okreću upravo TV serijama.
Prati Vas glas da svojim filmovima razbijate predrasude i uvrežene tabue kinematografija na ovim prostorima. Kako ocenjujete domete saradnje na polju kinematografije na Balkanu? Je li ocena da je glumačka razmena ipak malo u prednosti u odnosu na produkcijsku? I zašto je tako?
- Ta suradnja više gotovo da i nije tema. Naime, već mi je teško naći filmove koji nisu rezultat produkcijske suradnje država u regiji. I to je dobro. Naime, sve ove naše nacionalne kinematografije izrasle su iz jugoslavenske kinematografije što pak znači da je tradicija svih tih kinematografija ili ista ili jako slična što u velikoj mjeri olakšava suradnju među autorima i suradnicima. Tek kad sam počeo raditi koprodukcije i s zemljama izvan regije shvati sam koliko to može biti komplicirano i s jako puno nesporazuma. Glumačka razmjena je uvijek u prednosti jer su glumci pripovjedači i nositelji emocija u filmovima, a to je univerzalno u cijelom svijetu.
Kroz svoj humorni diskurs često kritikujete našu stvarnost za koju po neki kažu da je bliža Montipajtonovskim momentima nego onome što bi misleća većina nazvala normalnost. Da li je humor oblanda uz koju nam je lakše i reći i čuti istinu?
- Svaki put kad krenem u neki film namjeravam u tom filmu pretjerivati u apsurdima kako bih u tom pretjerivanju došao do istine. Ali, ko za vraga, dok ja film snimim i montiram stvarnost me pretekne u apsurdima tako da film kojeg sam planirao kao pretjerivanje, na dan premijere djeluje gotovo dokumentarno. Naravno da je uz humor lakše reći istinu. Ali, ja nikad ne koristim humorni diskurs s predoumišljajem. To je moj prirodni način razmišljanja. Ja sam iz Šibenika, a tamo je humor način života i natjecanje. Ne znam drugačije misliti nego kroz humor.
